Mozda samo ja znam kako je tesko zapoceti pricu o ljubavi koja ima tuzan kraj. Dotaci tacku bola na srcu, pricati o tebi. Ne zelim da ikada saznas kako sam postao lomljiv, bez cilja pred sobom. Predao sam te nekom drugom svijetu, kojem ja nikad necu pripadati i nikada necu imati dovoljno snage da te, kao obicnog prijatelja, pogledam u oci. Znam, ti mislis da sam te ja vec odavno prebolio... Da bar jesam. Zivio bih za ljubavi neke druge, a ne za noci tuge pune.
I ovaj put, drhtavom rukom pisem i mislim o starim uspomenama koje me na tebe podsjecaju. Dani prolaze tako tiho i vuku za sobom sve uspomene kojih se nikada ne mogu osloboditi. Spustaju se sa zrakama sunca, kapima kise... Gdje si ti??? Gdje si sa sobom odnila svu moju srecu, sav moj smijeh, svu moju ljubav???
Tisina, na trenutak prekinut uzdahom... jedan... drugi... stoga u nedogled. Ponovo zurim negdje u daljinu, zelim da skinem onu paucinu sa proslosti, sa onih lijepih trenutaka, da se bar necemu radujem. Gdje su svi ti dani? Gdje???
Ja ih se jos uvijek sjecam, moju ljubav vrijeme ne moze unistiti. A ti? D li si u tihoj noci bar na trenutak pomislia na mene?!?!?! Znam da nisi, ali za to te i ne krivim, kriv sam ja sto sam ti sve od sebe dalo, ali ne kajem se.
I svaki put kad te sjecanja donesu u moje noci, u ocima suze se kupe. Tek tada znam, bilo sam pupoljak koji je trebao procvjetati u vrtu mladosti. Mislilo sam, bit ces mi samo stranac, tvoje ce ime uvehnuti u mom srcu. A ti... ti si bila razarac mojih snova, tugu si mi u zivot odnila.
Gledam istini u oci i opet... Jedna suza me ranila, probudio stare uspomene i potvrdio staru istinu: BIT CE TESKO PREBOLJETI TE. Znam da nisi vrijedna mojih suza, ali otme se suza za nase dane, za srecu koju nikada nismo dozivjeli. Ne dam se bolu, ali jaca je... Idem tako, korak po korak u nove dane, u nove noci, zivot prolazi pored mene, a ja od tuge ne osjecam da zivim. Tjerana nemirom, trazim nesto, a ni sam ne znam sta, mozda malo topline za svoju dusu. Zatvaram se u sebe, u svoju samocu, u svoj svijet. Zivot mi pruza nove sanse, na vratima srece stojim, a ne mogu prijeci prag. Ne osjecam da placem, mrzim sebe sto bez tebe ne znam dalje krenuti.
A ti ne znas kako je u tudjim ocima naci dio sebe. Ne znas kako je gledati srecu kako odlazi, a nemas snage da je sustignes ili zaustavis. Bila si sva moja sjetlost, sva moja sreca. Sad vise ne znam kad se svjetlost izgubila, niti znam kada se sreca oprostila od mene. I mozda se ovim rijecima ja nocas oprastam od tebe zauvijek, sada, kada je vrijeme ucinilo svoje.
Znas li da ove noci kise padaju samo za tebe, jer vec sutra ja te zaboravu dajem. Neka mi noci moje ne daju da te se sjetim, da u njima suzama srecu ne prosim. Neka me ponos nauci da u suzama ne cekam zoru. Postat cu hladan i bezosjecajan kao ti, kao svi oni koji truju dusu iscekivanjem. Sutra me misli na tebe nece baciti u ocaj. Samo Bog zna da cu te ostaviti negdje iza sebe, svoju ljubav prema tebi pokopati, da se nikad ne ponovi, nikad... i saznat cu sve sto si od mene krila. Jednom cu mozda i ja reci da mi nista nisi znacila.
Ovaj put se zauvijek oprastam od tebe, priznavajuci sebi da gubim te... i postoje trenutci u mom zivotu u kojima pozelim da ti jednom u zivotu moja ljubav sudi. I dok pisem istinu o nama, kapljice kise odzvanjaju na prozorima moje sobe, kao da pisu neku novu zivotnu pricu, kao da zele melodiju za jos